nationalpark-krka.de

Geologija Nacionalnog parka Krka

Nacionalni park Krka

Uz obične turiste u Nacionalnom parku Krka najčešće borave i poneki geomorfolozi. No oni ne mogu neograničeno uživati u pogledu i ljepoti prirode jer im Krka zadaje poprilično glavobolje. Još uvijek nije jednoznačno razjašnjeno zašto je upravo ovdje došlo baš do onih procesa koji se nakon svojega višetisućljetnog nastanka pokazuju upravo onako kako ih danas vidimo i cijenimo. Dosad prikupljeni tragovi doduše ocrtavaju zanimljivu sliku, ali zagonetku parka Krka možda nikada neće biti moguće posve riješiti.

Nacionalni park Krka

Krš

Poznato je da u cijeloj Dalmaciji prevladava krš. Kroz to porozno tlo rijeka se cijelim svojim tokom napaja ne samo kišnicom i izvorskom vodom nego i tekućinom iz unutrašnjosti zemlje. Te vode izlaze na vidjelo kada im u inače tako propusnoj podlozi iznenada „na put stane“ sloj lapora. One u korito rijeke unose minerale i čestice, koji se pak talože na sitnim biljkama i preprekama, pa tijekom stoljeća nastaju stijenke bazena i pregrade od sedre i travertina. Kada voda potom teče preko tih pregrada, ovisno o njihovoj visini javlja se kao brzac ili kao slap. Naraste li pregrada toliko da u rijeci nema dovoljno vodenih masa da preplavi gornji greben, nastaje jezero. Pritom erozijske sile vode i naslage trajno djeluju jedne protiv drugih, pa je u cjelini nastao prilično stabilan krajolik koji će se – pod uvjetom da svi posjetitelji parka poštuju mjere zaštite okoliša i da se globalna klima dramatično ne promijeni – i u stoljećima koja dolaze očuvati upravo takvim.

Erozija

A pritom se danas čini teško zamislivim kako su se u kraju poznatom po ljetnoj suši mogla oblikovati jezera i klanci duboki do 200 m. Danas se razina vode u parku Krka doduše regulira ustavama i tako drži prilično stalnom tijekom cijele godine, ali ta je tehnika, naravno, nastala tek nakon što je krajolik bio potpuno oblikovan. Pretpostavlja se da se struktura mogla izgraditi pred kraj posljednjega ledenog doba, jer su padine tada bile neobrasle i stoga podložnije eroziji. Kada su zatim, zahvaljujući dobroj sunčanoj klimi i mineralima bogatoj slatkoj vodi, izrasle prve alge i mahovine, to je učvrstilo i tlo, a korito rijeke se stabiliziralo. Na padinama su također nicale sve brojnije i raznolikije biljke, pa se Krka nije mogla ni tek tako proširiti. Na nekim su mjestima ipak nastale više od 100 m široke, razmjerno plitke dionice rijeke, no najveći dio toka tvore jasno omeđene kamene strukture koje Krki nude prostor za širenje samo prema gore, što pak objašnjava njezinu dojmljivu dubinu.

Ušće

Posebnost Krke jest visok udio CaCO2 u vodi. Tome se ima zahvaliti što rijeka ne ponire u rahlom sedrenom dnu nego teče sve do mora. Uostalom, sadržaj minerala u rijeci mijenja se tijekom njezina toka i na drugi način dramatično: dok na izvoru u blizini Knina iz tla prirodno izbija slatka voda, Krka je već kilometrima prije jadranskoga ušća ispunjena slanom vodom. Razlog su upravo gore opisane erozije, zbog kojih je korito rijeke u jezeru kod Šibenika potonulo daleko ispod razine morskoga dna, dok je istodobno razina mora prije otprilike 10 000 godina dramatično porasla, pa slana morska voda biva uplavljena i miješa se s riječnom vodom. U tome bi se smislu o 20 km ušća Krke zapravo moglo govoriti i kao o uskom zaljevu Sredozemnoga mora. Drugi pak Krku promatraju manje s prirodoznanstvenih stajališta, nego jednostavno cijene njezinu ljepotu i nazivaju je „oazom u ljetnoj vrućini Hrvatske“ – to je geološki i biološki netočno, ali čak i ako ne znamo točno kako je nastala, svi se geomorfolozi i hidrolozi slažu da je ovdje riječ o „rajskome krajoliku“!